Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić preminuo je 2. svibnja 1925. godine od tuberkuloze u zagrebačkoj zaraznoj bolnici. U trenutku smrti Šimić je imao samo 26 godina (rođen je u Drinovcima kod Gruda u Hercegovini 18. studenog 1898.).
Za svoga kratkog života Šimić je objavio samo jednu zbirku pjesama (Preobraženja, 1920. godine) koja je označila prekretnicu u razvoju hrvatske poezije.
A. B. Šimić ostao je upamćen i kao oštar književni kritičar. Iako vrlo mlad usudio se kritizirati djela velikana poput Miroslava Krleže i Vladimira Nazora, a često se upuštao u žustre polemike s ondašnjim književnim velikanima.
Pokrenuo je i nekoliko časopisa u kojima se zalaže za “izgradnju duhovnog carstva na zemlji”. U daljnjem radu prekinula ga je bolest od koje se neuspješno liječio u Cavtatu i Dubrovniku da bi na kraju preminuo u Zagrebu te je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj.
OPOMENA
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
PJESNICI
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu
NAĐENI BOG
Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne
Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti
