NP Plitvička jezera – terenska nastava za učenike 5., 6. i 7. razreda u organizaciji prof. povijesti i geografije Krešimira Crljena (19. svibnja 2026.)
„Da nije bilo Crne Kraljice, ne bi bilo ni Crne, ni Bijele rijeke; a da nema ovih rijeka, ne bi bilo ni Plitvičkih jezera…“ legenda kaže.
Spašavajući narod i prirodu od nezapamćene suše, Crna Kraljica je na zemlju poslala obilnu kišu koja je padala sve dok se nisu stvorila jezera.
Prognoza nije bila obećavajuća. Oblaci su prijetili, nadvili se nad nama. Sivi. Teški. Trbušasti. Nadali smo se da Crna Kraljica neće poslati kišu. Ni kišobrana, ni kabanica, ni duple odjeće (sve bih ih uputila u Opću planinarsku školu!!).
I pustilo nas je. Red oblaka, red sunca. Od kapi ni kap, stoga obilazimo Donja i Gornja jezera, šećemo uz jezero Kozjak, slušamo ptičji pjev kroz šumovitu obalu bukve, uživamo u ljepoti Velikog i Malog prštavca. Veliki pršti na sve strane, a Mali nas blago dodiruje. Na putu do Velikoga jezera slušamo priču naše vodičice o češkom istraživaču i kartografu Adolfu Mošni (živio sredinom 19. stoljeća) koji je imao ključnu ulogu u popularizaciji Plitvica. On je izradio jedne od prvih detaljnih karata i zapisa koji su divne Plitvice predstavili široj javnosti i europskim putopiscima. Nakon toga organizirani turizam započeo je 1861. godine gradnjom prve turističke kuće (“Carske kuće”) od strane časnika Vojne krajine. Godine 1949. područje je proglašeno nacionalnim parkom, a 1979. godine uvršteno je na UNESCO-ov popis svjetske prirodne baštine. Naša vodičica spomenula je i Milku Trninu koja je bila poznata, ne samo po svojim izvanrednim izvedbama Wagnerovih opera, već i po svom humanitarnom radu. Godine 1898. održala je koncert u Hrvatskom narodnom kazalištu, a sav prihod darovala je Društvu za poljepšanje i uređenje Plitvičkih jezera i okolice. U znak zahvalnosti, društvo je jednoglasno odlučilo imenovati slap između Milanovca i Gavanovca Slapom Milke Trnine. Najuzbudljiviji dio dana dogodio se dolaskom do Velikoga slapa (78 metara). Mjesto pentranja, osluškivanja, fotografiranja, smijeha, vedrine…
Dobra vibra, dobra energija, dobra ekipa, dobra djeca… dobri svi mi.
Znam ja kako ću bez terenske nastave, ali kako će terenska nastava bez mene!?
Gordana Pulić, prof.
