Mali ratni dnevnik je trilogija zapisa djevojčice osječke djevojčice Cvijete Zlatić u periodu od 1991. do 1993. godine, a prvi dio trilogije je Moj tata spava s anđelima u kojima Cvijeta dijeli svoje zapise i razmišljanja. Nakon prvog izdanja, autor izdaje drugo kao nastavak i dopunu dnevničkih zapisa djevojčice. Sto pinkafeldskih dana je drugo izdanje u kojem se nalaze Cvijetini zapisi iz utočišta u Austriji, a treći dio je Mir, ali rat u kojem Cvijeta, nakon povratka u Osijek u ožujku 1992., dijeli zapise o prividno dogovorenom miru, no rat još uvijek traje. Sva tri izdanja objavljena su pod nazivom Mali ratni dnevnik 1993., i upravo pod tim nazivom su romani doživjeli nekoliko izdanja.
Roman Moj tata spava s anđelima govori o djevojčici Cvijeti Matković i njenom životu za vrijeme početka Domovinskog rata, pa i kasnije, dok je rat u punom jeku. Iznenadnu promjenu načina života, predratno i ratno stanje gledamo iz perspektive desetogodišnje djevojčice koja nije posve svjesna što se oko nje događa. Sve što vidi je uznemirenost, izlazak iz normalne svakodnevice sve veći kaos, a onda i rastući strah koji se preko okoline i djevojčine najuže obitelji polako slijeva i u nju.
Na kraju, normalno djetinjstvo i slatke probleme djeteta preuzimaju problemi s kojim se ni jedno dijete ne bi smjelo suočavati. Djevojčicu odjednom mori briga oko nadolazeće zime, trpljenje hladnoće i straha, žudnja za nekadašnjim prijateljima, bezbrižnošću igre i odlaska u školu, a onda rastanak od roditelja i na kraju život u ratnom okruženju.
Djevojčica se suočava sa smrću ne samo vojnika i sugrađana, već i najbližih susjeda, prijatelja iz škole i ostalih vršnjaka. Ona se tako izravno ssuočava sa smrću i počinje propitivati vlastitu smrtnost, što nikako ne bi smjela biti okupacija jednog djeteta.
Upravo ovakve teme, provučene kroz svijest nevine, ali inteligentne djevojčice, čini ovo djelo potresnima. Jedno je razmišljati o ratu kao produktu odraslih koji na kraju od njega i nastradaju, a drugo kada se s njim moraju suočavati oni koji su najmanje krivi za njega, a to su djeca. Njima se tada se uskraćuje samo djetinjstvo, što je samo po sebi velika stvar koja se može uskratiti nekome, već i normalnost kasnijeg života.
Ovaj roman pisan je u formi dnevnika. što čitatelju još bolje omogućava uvid u karakter glavnog lika, te ga čini dodatno emocionalno angažiranim. Čitatelj potpuno suosjeća s glavnim likom, jer sva njegova objektivna stajališta o ratu odjednom postaju subjektivna, kada ga ima priliku vidjeti kroz prizmu osobe koja kroz rat i prolazi.
Ipak, sama činjenica da je ovo djelo napisano kao dnevnik desetogodišnjakinje, unatoč teškoj svakodnevici i ratnom okruženju, ono ipak odiše razigranošću i vrckavošću kakva se od djeteta i očekuje. Djelo je zato čitko, pitko i na dijelove zabavno, te upravo zbog toga nosi jasnu poruku: svako dijete treba zaštiti od ubojitih igara odraslih. Jedino što djeci treba je sigurnost doma i ljubav njihovih roditelja, što im se u ratu i oduzima.
