Učenici četvrtog i petog razreda Osnovne škole Primošten ovih su dana posjetili Jurlinove dvore, jedinstveni etno–kompleks i živi spomenik dalmatinskom zavičajnom duhu. Smješteni na pitomim obroncima u zaleđu Primoštena u selu Dragi, dvori don Stipe Perkova svjedoče o neprekinutoj vezi čovjeka, kamena i vjere – o onom sloju dalmatinske kulture koji se nalazi u svakodnevnim predmetima, mirisima i riječima što se prenose s koljena na koljeno.
U ambijentu kamenih kuća, suhozida i maslina učenici su imali priliku dotaknuti prošlost koja nije tek uspomena, nego temelj vlastitog identiteta. Osim domaćina don Stipe stručno i toplo su djecu educirali i drugi čuvari baštine. Vinogradar i maslinar Joško Gracin pokazao je starinske alate i načine kako se dobiva vino, opol i rakija. Vera Lukovečki nam je pokazala starinsku sobu sa škrinjom, gabanom, sukancem i neizostavnom vrčinom ispod postelje „o’ pršone i po“. Božica Perkov nas je provela kroz komin i „kužinu“ koji mirisom svjedoče o ugođaju zajedništva obitelji koja se okupljala oko njega, što su tople fritule okusom posvjedočile. Krste Babačić pokazao nam je zaboravljen torkul, mlin, tkalački stan i brojne alate, uporabne predmete, tradicijsko posuđe i jednu staru pušku.
S iznimnom strpljivošću upoznali su učenike s načinom života koji je nekoć bio samorazumljiv: ritam rada i molitve, umijeće skromnosti i zahvalnosti.
U bogatoj knjižnici u kojoj se nalazi i arhivska građa koju je don Stipe s godinama brižno skupljao pjesnik Paško Melvan upoznao je učenike sa svojom zbirkom pjesama Dar od riječi i potakao ih da razmisle koje su to riječi njima važne, posebne i dragocjene.
Poseban dojam ostavila je ideja o dvorištima kao prostoru susreta – između prošlog i sadašnjeg, zemaljskog i duhovnog. Djeca su, u tišini kamenih zidova ispod stogodišnje loze, mogla osjetiti koliko je „malo“ ujedno i „dovoljno“, te da istinska baština nije muzejski eksponat nego živo sjećanje koje treba njegovati.
Ovakvi posjeti nisu tek školski izleti, nego dragocjeni pedagoški trenutci u kojima obrazovanje prerasta u odgoj, a zavičaj postaje učionica. U vremenu u kojem globalno često zasjenjuje lokalno, Jurlinovi dvori podsjećaju da se kulturni identitet čuva ponajprije u djetinjstvu – u onom trenutku kada dijete prvi put razumije da kamen koji dodiruje nosi priču stariju od njega samog.

Tekst i fotografije: Amalija Pancirov